Sveti Baruh

Sveti Baruh (Baruch, Bārūkh, hebrejski: blagoslovljen), starozavjetni prorok, živio je i djelovao u 7. i 6. stoljeću prije Krista. Bio je sin Nerijin, potomak ugledne obitelji. Prema Svetom pismu bio je učenik, pisar i pratilac proroka Jeremije. Spominje se više puta u Jeremijinoj knjizi.

Živio je u Babilonu nakon progona Židova. Kao Jeremijin pomoćnik i tajnik, vjerojatno je bio i redaktor Jeremijinih djela.

Knjiga Baruhova

Knjiga Baruhova, čija konačna redakcija najvjerojatnije potječe iz 1. stoljeća, sadrži utjehe i proročanstva zarobljenih Izraelaca u doba babilonskog sužanjstva. Dijeli se na dva različita dijela. Prvi dio čini uvod i ispovijedanje krivnje cijeloga naroda. Taj je dio pisan prozom. Drugi dio donosi dvije pjesme: jednu o mudrosti, a drugu o obnovi Izraela. Različitost stila, dikcija i pogleda svjedoči o različitim autorima.

Prvi je dio, čini se, u Babiloniji napisao sam Baruh i poslao ga da se čita u Jeruzalemu za blagdan okajanja grijeha. Iz knjige se vidi kako je bila čvrsta veza između Izraelaca u izgnanstvu i onih u domovini. Ta je veza održavana istim Zakonom, običajima, molitvom, a nakon podizanja Hrama, bogoslužjem i Svetištem.

Crkveni oci, poput svetog Tome Akvinskog i svetog Klementa Aleksandrijskog, citirali su Baruhovu knjigu u svojim djelima.

Baruhu se pripisuju i apokrifni spisi „Sirijsko Baruhovo otkrivenje“ i „Grčko Baruhovo otkrivenje“ iz 2. stoljeća, koje je sačuvano i u slavenskoj verziji.