Sveti José Gabriel del Rosario Brochero

Sveti José Gabriel del Rosario Brochero, od milja zvan „El cura gaucho“ („Velečasni gaučo“), argentinski svećenik, dominikanac trećoredac, rođen je 16. ožujka 1840. u naselju Santa Rosa de Río Primero (provincija Córdoba, središnja Argentina), kao četvrto od desetero djece Ignacija Brochera i Petrone Dávila. Obje njegove sestre kasnije su postale redovnice.

Djetinjstvo i obrazovanje

Nakon osnovne škole stupio je 1856. u sjemenište Naše Gospe od Loreta u Córdobi. U kolovozu 1866. pridružio se Trećem dominikanskom redu, a za svećenika je zaređen 4. studenoga 1866. Imenovan je prefektom sjemeništa, a 1869. magistrirao je filozofiju na sveučilištu u Córdobi.

Svećeništvo i pastoralni rad

Od 1869. službovao je kao svećenik u okrugu San Alberto (Valle de Traslasierra, provincija Córdoba), a njegova župa pokrivala je ogromno nizinsko i planinsko područje (Sierras Grandes), s nešto više od 10 tisuća žitelja. Za sjedište svoje župe izabrao je grad Villa del Tránsito. Tamo je 1877. otvorio Dom za duhovne vježbe, a 1880. školu za djevojčice koju je povjerio časnim sestrama, Službenicama Srca Isusovog.

Otvarao je crkve, kapele i škole, sa svojim župljanima gradio gorske ceste, vodovode i brane. U suradnji s argentinskim vlastima dovodio je u zabačena mjesta poštanske i brzojavne urede te osmislio željezničku prugu kroz Dolinu Traslasierra (Valle de Traslasierra). Sav svoj život posvetio je radu sa siromasima i nevoljnicima. Nastojao je da svakoj nevoljnoj osobi budu dostupni crkveni sakramenti i ništa ga nije moglo spriječiti u obilasku bolesnika, čak ni kada je prijetilo neko širenje zaraze. Poznata je njegova uzrečica: „Jao si ga đavlu koji meni namjerava oteti neku dušu“.

Svjedočanstvo vjere i požrtvovnost

Dobio je nadimak „velečasni gaučo“ jer se rijetko odvajao od ponča i sombrera, odjeće južnomeričkih kauboja, čuvara velikih stada konja i goveda na argentinskim pampasima, širokim travnatim stepama. Naročitu požrtvovnost pokazao je 1867, kada je u okolici Córdobe izbila epidemija kolere, a vodio je brigu i o gubavcima. Na svojoj omiljenoj mazgi Malacari prelazio je ogromne udaljenosti u svojoj prostranoj župi (4336 kilometara kvadratnih), a ljudima u zabačenim krajevima dijelio je brošurice o Blaženoj Djevici Mariji, knjižice za praćenje svete mise i molitvenike. Ljudima se obraćao jednostavnim riječima, punim vjere, nade i ljubavi.

Posljednje godine i smrt

Imenovan je 24. travnja 1898. kanonikom katedrale u Córdobi, a 25. kolovoza 1902. vratio se kao župnik u svoj voljeni grad Villa del Tránsito, gdje je službovao do 5. veljače 1908. Posljednjih godina života oslijepio je i oglušio. Obolio je prigodom jednog od svojih posjeta gubavcima (u društvu gubavaca tada je popio maté, omiljeni argentinski čaj). Povukao se u rodni grad, Santa Rosa de Río Primero. O njemu su se brinule njegove časne sestre.

„Velečasni gaučo“ preminuo je 26. siječnja 1914. u gradu Villa del Tránsito (provincija Córdoba) koji od 1916. nosi njegovo ime, Villa Cura Brochero. Njegove posljednje riječi glasile su: „Sada imam sve što mi je potrebno za put“.

Štovanje i kanonizacija

Njegov zemljak papa Franjo proglasio ga je blaženim 14. rujna 2013, a svetim 16. listopada 2016. Posvećena su mu mnoge argentinske crkve i kapele, ulice i trgovi, umjetnička djela, knjige, filmovi, spomenici, slike, kipovi i skladbe.