Preskoči na glavni dio

Sveti Pavao VI

Sveti Pavao VI

Sveti Pavao VI, 262. rimski papa, vladao je Crkvom od 1963. do 1978. Rođen je 26. rujna 1897. u Concesiju (provincija Brescia, Lombardija) kao Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini.

Svećeništvo i diplomatska karijera

Za svećenika je zaređen 1920, studirao je pravo na Gregoriani, a diplomaciju na učilištu Accademia dei Nobili Ecclesiastici. Istaknuti djelatnik vatikanske diplomatske i kurijalne službe, bio je savjetnik nuncijature u Varšavi (1923) i djelatnik Državnog tajništva Svete Stolice (1924-1954). Za II. svjetskog rata zauzimao se za oslobađanje i pomoć zatočenicima, a na kraju rata organizirao pomoć za političke izbjeglice. Bio je nadbiskup Milana od 1954. do 1963, a 1958. papa Ivan XIII. imenovao ga je kardinalom. Isticanjem socijalne poruke Crkve pridonio je povratku vjeri velikoga broja radnika pa je nazvan »nadbiskupom radnika«.

Papinstvo i Drugi vatikanski koncil

Za papu je izabran 21. lipnja 1963. Bio je prvi papa nakon 1605, koji je uzeo ime Pavao. Kao papa nastavio je provedbu reforme Ivana XXIII. i zaključio Drugi vatikanski koncil. Ulogu i zadaću Crkve osmislio je u modernom duhu (enciklika Njegova crkva, 1964). Hodočastio je 1964. u Svetu zemlju kao prvi papa koji je nakon 150 godina napustio Italiju. Potom su uslijedila njegova pastoralna putovanja u Indiju 1964, SAD 1965 (nastupio je i na skupštini Ujedinjenih naroda), u Afriku 1969. i jugoistočnu Aziju 1970. Obišao je svih pet kontinenata, proveo u djelo liturgijsku obnovu i u liturgiju uveo narodne jezike.

Reforme i ekumenska aktivnost

Imenovanjem novih kardinala iz čitavog svijeta ustanovio je sinodu biskupa (1965), ukinuo Indeks zabranjenih knjiga (1966) i proveo reorganizaciju vatikanske kurije (1967). Snažno se zalagao za mir u svijetu i zauzeo se za uspostavu diplomatskih i prijateljskih odnosa sa svim narodima i državama, osobito s komunističkim zemljama. Podržavao je ekumensku inicijativu, susreo se s najvišim predstavnicima drugih crkava, a 1969. i pismeno se obratio Svjetskomu vijeću crkava. Objavio je 1968. encikliku Ljudski život, kojom se zauzeo za pravo na život i potvrdio crkvenu zabranu kontracepcije. Bio je pravi marijanski papa, koji je podržavao mariološke susrete i često posjećivao marijanska svetišta. Za vrijeme Drugog vatikanskog koncila imenovao je Mariju Majkom Crkve. Ističe se i njegova enciklika Razvoj narodâ (1967), o pravima naroda u razvoju, apostolsko pismo Osamdeseta obljetnica (1971) i apostolski nagovor Navještanje evanđelja, njegov posljednji proglas, u kojem je razmotrio temeljna pitanja vjere, posebno pojmove slobode i spasenja.

Smrt i kanonizacija

Preminuo je 6. kolovoza 1978. u papinskom ljetnikovcu Castel Gandolfu, 24 kilometra jugoistočno od Rima. Prema svojoj želji pokopan je u jednostavnom lijesu, u zemlji, bez nadgrobnog spomenika. Blaženim ga je proglasio papa Franjo 19. listopada 2014, a svetim 14. listopada 2018.

Štovanje i zaštitništvo

Papa Pavao VI. Iskazao je svoju sklonost i ljubav prema Hrvatima i Crkvi u Hrvata kanonizacijom prvog hrvatskog sveca, svetog Nikole Tavelića, beatifikacijom Leopolda Mandića, imenovanjem zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera kardinalom i pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, proglašenjem metropolija u Rijeci i Splitu te crkvenim ujedinjenjem svih hrvatskih krajeva s Crkovm u Hrvatskoj.