Sveti Pio iz Pietrelcine

Današnji sveti zaštitnik je i Pio iz Pietrelcina, glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio, talijanski kapucin i mističar.

Djetinjstvo i redovništvo

Rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini (provincija Benevento, Campania) kao Francesco Forgione, sin siromašnih i pobožnih roditelja Grazija i Marije Giuseppe Di Nunzio. Djetinjstvo je proveo vedro i mirno, u svojoj seljačkoj obitelji, u kući i crkvi, kao pastir na poljima ili u školi. Od malih nogu želio je postati svećenik. Godine 1903. stupio je u kapucinski samostan u susjednom Morconeu i uzeo redovničko ime Pio. Doživotne zavjete položio je 1907, a za svećenika je zaređen 1910. u katedrali u Beneventu. Zbog zdravstvenih razloga boravio je do 1916. u rodnoj Pietrelcini, a zatim je poslan u San Giovanni Rotondo (provincija Foggia, Puglia), gdje je u tamošnjem kapucinskom samostanu, uz kraće prekide, ostao sve do smrti.

Čuda i vizije

Stigmatik, primio je 1918. znakove muke Gospodinove (svih pet rana Isusovih) i nosio ih punih 50 godina, otvorene, bolne i krvave. Posjedovao je i mnoge druge karizmatske darove (ekstaze, vizije, bilokacije, levitacije, ozdravljenja dodirom, čitanje tuđih savjesti).

Žrtva i služenje

Žarko je ljubio Boga i braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi sa Svevišnjim i služenjem svete mise. Čovjek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovijedao je od jutra do mraka i ponizno služio svete mise. Spavao je na zemlji, s kamenom pod glavom umjesto jastuka i svakodnevno molio najmanje petnaest krunica. Njegova duhovna oporuka glasi: „Ljubite Gospu i nastojte da ona ljubi vas. Molite uvijek krunicu!“ Svesrdno je nastojao ublažiti patnje mnogih obitelji, naročito bolesnika i siromaha. Zbog toga je 1956. utemeljio i otvorio „Kuću za olakšanje patnji“, posvećenu Mariji, tada najbolje opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je organizirati molitvene skupine, koje je nazvao „rasadištem vjere i ognjištem ljubavi“, a pravi su procvat doživjele između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao „velikom rijekom ljudi koji mole“. Te molitvene skupine postale su ishodištem brojnih molitvenih skupina različitih naziva diljem svijeta.

Patnja i popularnost

Padre Pio nikada nije bio dobrog zdravlja, a naročito je bolovao posljednjih godina života. Njegov životni put bio je obilježen patnjom jer ga je dragi Bog htio pridružiti bolima ljudi i mukama Isusa Krista, prikazanima za spas svijeta. „Brat s Isusovim ranama“, već za vrijeme zemaljskog života uživao je ogromnu popularnost zbog svojih kreposti i duha molitve, zbog svojih žrtava i potpunog posvećenja dobrobiti svih duša. U njegovu blizinu dolazilo je godinama mnoštvo hodočasnika.

Smrt i štovanje

Smrt ga je zatekla u vedrom raspoloženju, na današnji dan, 23. rujna 1968, u San Giovanniju Rotondu. Na njegovom tijelu ponovo se dogodilo čudo-nije više bilo ni najmanjeg znaka Isusovih rana. Oko 100 tisuća ljudi ispratilo ga je na vječni počinak. U godinama poslije smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti, o brojnim čudima i ozdravljenjima po njegovom zagovoru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1999, a svetim 2002. Milijun hodočasnika bilo je nazočno njegovom proglašenju blaženim. Obred proglašenja predvodio je papa Ivan Pavao II, ali ni dva najveća trga u Rimu (Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog) nisu mogla primiti sve vjernike.

Zaštitništvo

Padre Pio je zaštitnik civilne vojne službe i katoličke mladeži.